Mala sirena

Daleko tamo na morskoj pučini voda je modra poput najljepšeg različka, a čista i bistra kao najčišće staklo; ali je i duboka, dublja nego što bilo koje sidro može doseći. Trebalo bi zaista mnogo crkvenih tornjeva postaviti jedan na drugoga da bi s dna dosegli na površinu. Na dnu žive morski vilenjaci i sirene.



Nemojte misliti da tamo nema ničega osim pustog bijelog pijeska: ne, jer dolje raste najčudnije drveće i bilje, čije su grane i listovi toliko gipki da se uz najmanje pokrete vode savijaju kao da su živi. Male i velike ribe kreću se kroz granje, baš kao što kod nas ptice lete zrakom.

Dvorac Morskog kralja ležao je na najdubljem mjestu. Zidovi su mu od koralja, a visoki, šiljasti prozori od najčišćeg jantara. Krov je od školjki koje se otvaraju i zatvaraju uz pokrete vode. Divno je bilo vidjeti da u svakoj sjaji biser, svaki dostojan kraljičine krune.

Kralj na dnu mora je bio udovac već dugo godina, dok je njegova stara majka upravljala dvorcem. Iako je bila mudra, bila je i ponosna na svoje plemstvo, te je uvijek nosila dvanaest kamenica na repu, dok su ostale sirene plemenita roda smjele imati samo šest. Inače je bila za svaku pohvalu, osobito jer je toliko voljela svoje unučice, male morske princeze. Bilo ih je šest, prekrasnih; ali najmlađa je bila najljepša. Koža joj je bila kao latica ruže, oči plave poput najdubljeg mora. No, kao i ostale sirene, umjesto nogu imala je riblji rep.

Princeze su se svaki dan igrale u dvorima, gdje je iz stijena raslo cvijeće. Veliki jantarni prozori su se otvarali, te su ribe plivale prema njima, baš kao kad lastavice ulijeću kroz naše otvorene prozore. Ribe su jele iz ruku princeza i drago im se bilo milovati.
Izvan dvorca se prostirao veliki vrt s rumenim i modrim stablima, voće je sjajilo poput zlata, a cvijeće poput pla mena, dok su se grane i lišće neprestano savijali. Zemlja je bila najfiniji pijesak, ali boje poput plavog plamena sumpora. Radi čudnovatog plavičastog svjetla izgledalo je kao visoko na nebu, a ne na dnu mora: ispod i iznad samo plavetnilo. Za sasvim tihog vremena moglo se vidjeti sunce, koje je izgledalo poput purpurnog cvijeta iz čije se čaške izlijevala sva svjetlost.

Svaka princeza je imala svoj kutak u vrtu, gdje su mogle slobodno kopati i saditi. Jedna je posadila cvijeće u obliku kita, druga u obliku sirene, dok je najmlađa izradila krug poput sunca, a i svo cvijeće je bilo rumeno kao sunce. Ona je bila neobično dijete, mirna i zamišljena, a kad bi se ostale sestre zabavljale, ukrašavajući se posvuda najčudnijim stvarima koje su dobivale iz potonulih brodova, njoj je, osim cvijeća crvenog poput ruža i sunca, bio drag samo lijepi mramorni kip krasnog dječaka, isklesan u bijelom, čistom kamenu. Na dno je potonuo prilikom nekog brodoloma. Pokraj kipa mala sirena zasadi crvenu žalosnu vrbu, koja je divno rasla i savijala svoje svježe grane preko kipa dječaka, spuštajući ih do plavog pješčanog dna, gdje se ljubičasta sjena pomicala zajedno s granjem, pa je izgledalo kao da se igraju i ljube s korijenjem.

Najveća radost bilo joj je slušati o gornjem svijetu, o ljudima. Stara baka je morala ispričati sve što je znala o brodovima i gradovima, ljudima i životinjama. Posebno zanimljivo i divno joj se činilo to što cvijeće na zemlji miriše, jer na dnu mora ne miriše, te što su šume zelene, a ribe među granama pjevaju tako glasno i lijepo, da ih je milina slušati. Baka je ptičice zvala ribama, jer male sirene nikada nisu vidjele pticu.

„Kad napunite petnaest godina, svaka od vas smije izroniti na površinu, sjediti na stijeni pod mjesečinom i gledati velike brodove pod jedrima, šume i gradove!“

Dogodine će tek najstarija napuniti petnaest, a kako su sve jedna od druge mlađe za godinu, najmlađa je morala čekati pet godina da bi se mogla otisnuti na površinu i vidjeti kako je ovdje kod nas. Sestre obećaju između sebe da će jedna drugoj ispričati što su vidjele i što im je bilo najljepše kada taj prvi dan dođe. Baka im nije dovoljno ispričala, njih je zanimalo mnogo više.
Najmlađa sirena je najviše od svih čeznula za površinom, a morala je čekati najduže od svih, tiha i zamišljena. Mnoge noći je prostajala kraj prozora, gledajući gore kroz modro more u kojemu su plivale ribe, praćakajući repovima i perajama. Vidjela je i mjesec i zvijezde: iako blijedi, kroz vodu su izgledali mnogo veći nego što su u našim očima. Kada bi ispod njih promaknula veća sjena poput oblaka, mala sirena je znala da je to ili kit koji pliva iznad nje, ili brod pun ljudi, koji naravno i ne slute da je dolje krasna mala sirena koja pruža svoje bijele ruke prema kobilici broda.

Najstarija sirena je napunila petnaest godina, te je sada smjela izroniti na površinu.

Nakon što se vratila, imala je stotine stvari za ispričati, ali najljepše od svega bilo joj je sjediti na pješčanom sprudu usred mirnog zaljeva, te gledati obalu velikog grada, čija su svjetla treperila kao stotine zvijezda, slušati muziku, galamu i buku prometa i ljudi, gledati mnoge crkvene tornjeve i šiljke, slušati zvonjavu crkvenih zvona. Ali, ona nije mogla onamo, a za tim je najviše čeznula.
 
Najmlađa je bila najljepša.

Oh, kako li je najmlađa sestra pažljivo slušala, a kada bi navečer stajala uz otvoren prozor, gledajući kroz tamno, modro more, mislila je na veliki grad s bukom i galamom, a i činilo joj se da čuje crkvena zvona.

Godinu dana kasnije i druga sestra dobije dozvolu da izroni i otpliva kuda želi. Ona je izronila upravo kad je sunce bilo na zalasku, te joj se taj prizor učinio najljepšim. Cijelo nebo je bilo zlatno, a ljepota oblaka neopisiva: crveni i ljubičasti, plovili su iznad nje, a još brže od njih, poput dugog bijelog vela, preletjelo je jato divljih labudova preko površine vode u pravcu sunca. I ona zapliva u istom smjeru, ali sunca na kraju nestane, a ružičasto svjetlo na površini mora i u oblacima se ugasi.

Sljedeće godine je i treća sestra izronila na površinu. Kako je bila najsmjelija od svih, otplivala je uz široku rijeku koja se izlijeva u more. Vidjela je prekrasne zelene brežuljke s vinogradima; dvorci i palače pojavljivali su se između veličanstvenih šuma, ptice su sve u glas pjevale, a sunce je tako grijalo da je često morala zaroniti ispod vode kako bi ohladila vruće lice. U malom zaljevu je naišla na grupu sasvim male ljudske djece, koja su posve gola trčala i prskala se u vodi, te se i ona poželi poigrati s njima, ali su je se djeca prestrašila i pobjegla. Mala crna životinja (bio je to pas, ali sirena ga nije nikada prije vidjela) iskoči odjednom ispred nje, te počne lajati tako strašno da se sirena također prestrašila, pa je otplivala na otvoreno more. Ipak, nikako nije mogla zaboraviti prekrasne šume, zelene brežuljke i lijepu dječicu, koji isto plivaju po vodi, iako nemaju riblji rep.

Četvrta sestra nije bila tako hrabra. Ostala je usred divljeg otvorenog mora i pričala kako je baš to i bilo najljepše: pogled se pruža na sve strane, miljama daleko, a nebo se nad vodom diže kao ogromno stakleno zvono. Vidjela je i brodove, ali izdaleka, pa su joj izgledali kao galebovi. Veseli dupini su se preokretali u vodi, a veliki kitovi štrcali vodu iz svojih nosnica; činilo joj se da je između stotina fontana.
I na petu sestru dođe red. Njezin rođendan je padao u zimu, tako da je ona vidjela ono što ostale nisu. More je bilo zeleno, a svuda su plovile velike sante leda, koje su izgledale poput bisera, pričala je, ali svaka je bila daleko veća od crkvenih tornjeva koje su gradili ljudi. Bilo ih je u najčudnijim oblicima, a sjali su kao dijamanti. Ona zasjedne na najveći ledeni brijeg. Svi brodari su prestrašeni mijenjali pravac čim bi je vidjeli kako sjedi dok joj vjetar nosi dugu kosu. Uvečer su se navukli oblaci, počelo je grmjeti i sijevati, dok je crno more visoko podizalo ledene sante koje su sjajile pod bljeskovima munja. Na svim brodovima jedra su spuštena, zavladao je strah i trepet, dok je ona i dalje mirno sjedila, ploveći na svom ledenom brijegu i gledajući kako modre strijele paraju nebo i nestaju u blistavom moru.

Svaka od sestara se vraćala zanesena novostima i ljepotom nakon prvog izlaska, ali sada su kao odrasle djevojke mogle izroniti kada god su željele, pa im je to postalo svejedno; željele su kući. Već nakon mjesec dana govorile su kako je dolje ipak najljepše i da nigdje nije kao u svome domu.

Pet sestara su često uvečer zajedno plivale na površinu, držeći se za ruke. Imale su divne glasove, ljepše od ljudskih, a kada bi se dizala oluja, naslutile bi brodolom i plivale ispred brodova, divno pjevajući o ljepoti na dnu mora i pozivajući mornare da se ne plaše doći k njima. Mornari ih nisu mogli razumjeti ni riječi i mislili su da je to oluja. Ljepotu na dnu mora nisu vidjeli, jer kad brod potone, ljudi se utope i jedino mrtvi mogu doći na dvor morskog kralja.
Kad bi se sestre, držeći se za ruke, u predvečerje zaputile prema površini, najmlađa bi ostala gledajući za njima i htjela je plakati, ali sirena nema suza, pa zato još i više pati.
„Ah, kad bi mi bar bilo petnaest godina!“ govorila je. „Znam da će mi se svidjeti onaj svijet gore i ljudi koji tamo grade i žive.“
 Konačno i ona navrši petnaest godina.

„Eto, došlo je i tvoje vrijeme,“ reče joj baka, stara kraljevska udovica. „Dođi da te nakitim kao i ostale tvoje sestre!“ Na kosu joj stavi vijenac od bijelih ljiljana, čija je svaka latica bila polovica zrna bisera. Također joj je na rep stavila osam velikih kamenica, da bi pokazala svoj visoki rod.

„To me boli!“ rekla je mala sirena.

„Nekad treba i pretrpjeti radi dobrog izgleda!“ uzvrati joj baka.

Oh! Najradije bi željela otresti sav taj nakit i odložiti teški vijenac, njezino rumeno cvijeće iz vrta bolje joj je pristajalo, ali se ipak nije usudila to mijenjati. „Zbogom!“ reče mala sirena i počne lagano poput mjehurića izranjati prema površini.

Sunce je upravo zapadalo kada je izronila glavom na površinu mora, ali su oblaci još sjali poput ruža i zlata, a večernja zvijezda je sjajila usred blijedocrvenog zraka, svježeg i blagog. More je bilo potpuno mirno, a na velikom brodu s tri jarbola samo je jedno jedro bilo podignuto, ali ionako nije bilo ni daška vjetra. Naokolo po brodu sjedili su mornari. Pjevalo se i sviralo, a kako se počelo mračiti, palile su se stotine lampi raznih boja i izgledale kao zastave svih naroda, vijoreći se u zraku.

Mala sirena otpliva do okna kabine. Svaki put kad bi je voda podigla mogla je kroz čista stakla vidjeti unutra, gdje je stajalo mnogo ljudi u divnoj odjeći, ali najljepši je ipak bio mladi princ velikih crnih očiju. Nije mu moglo biti više od šesnaest godina, a slavio se baš njegov rođendan – radi toga sav ovaj sjaj i raskoš. Mornari su plesali po palubi, a svaki put kad bi im se mladi princ pridružio, više od stotinu raketa poletjelo bi u vis, rasvijetlivši sve naokolo kao u pol bijela dana. Mala sirena se prestraši i zaroni, ali ubrzo opet digne glavu iznad površine. Sad joj se činilo da sve zvijezde s neba padaju prema njoj. Nikada prije nije vidjela vatromet. Velika sunca su se brzo okretala, prekrasne vatrene ribe su plovile zrakom, a odsjaj svega zrcalio se u mirnoj, prozirnoj vodi. Na brodu je bilo toliko svjetla da se s lakoćom mogao vidjeti svaki konop, a pogotovo ljudi. Ah, kako je princ bio lijep; stiskao je ruke s mornarima, smijao se i šalio, dok je muzika svirala u divnoj noći.

Već je bilo kasno, ali mala sirena nije mogla odvojiti oči od broda i divnog princa. Šarena svjetla su se ugasila, rakete i topovski pucnjevi utihnuli, ali je u dubini mora šumjelo i brujalo, dok je ona ležala na površini, ljuljajući se goredolje i gledajući kroz okno kabine. Ali, brod zaplovi brže, podižući jedno jedro za drugim. Valovi su bili sve jači, veliki oblaci su se navukli, a i sijevalo je u daljini. Spremalo se nevrijeme, pa su mornari opet spustili sva jedra. Veliki brod se ljuljao ploveći velikom brzinom na divljem moru, valovi su se podizali poput velikih crnih planina, prijeteći da se sruše na jarbol, ali tada bi brod poput labuda zaronio između visokih valova, te ponovno isplivao na vrhu drugog visokog vala. To je maloj sireni izgledalo smiješno, ali su mornari imali suprotno mišljenje: brod je škripao i pucao, debele daske su se savijale pod jakim udarcima, voda je počela nadirati unutar broda, jarbol se slomio po sredini, kao da je bio od trstike. Brod se nagnuo na bok, a voda počela prodirati u unutrašnjost. Sada je i mala sirena uvidjela da su u opasnosti; i sama se morala čuvati greda i ostataka broda koji su plivali po površini.

Na trenutke bi zavladao potpuni mrak, da se baš ništa nije vidjelo, ali kada bi sijevnulo bilo bi opet toliko svijetlo da je svih na brodu mogla prepoznati. Svatko se snalazio kako je najbolje znao i umio. Najviše je gledala za mladim princem, vidjevši ga u trenutku brodoloma, baš kad je potonuo u dubinu mora. U prvi čas joj je bilo drago, jer sad je princ dolazio k njoj, ali se tada sjeti da ljudi ne mogu živjeti u vodi i da on ne može, ako nije mrtav, doći dolje u dvorac njezinog oca. Ne, on ne smije umrijeti! Ona zapliva između dasaka i greda koje su plutale naokolo, ne misleći na opasnost da bi je mogle zdrobiti, zaroni duboko, pa opet ispliva na vrhu vala i na kraju pronađe mladog princa, koji skoro više nije mogao plivati po olujnom moru; ruke i noge su mu klonule, lijepe oči se zatvorile. Da mu mala sirena nije došla u pomoć, smrt bi mu bila neizbježna. Držala mu je glavu nad površinom vode, dok su ih valovi nosili kamo su htjeli.

Ujutro se nevrijeme stišalo; od broda nije ostalo ni trunke, sunce se podiglo iz mora crveno i sjajno, te kao da je vratilo život u prinčeve obraze, ali oči su mu ostale zaklopljene. Mala sirena ga poljubi u visoko čelo te mu zagladi mokru kosu; podsjećao ju je na mramorni kip iz njenog malog vrta. Ponovo ga poljubi i žarko poželi da poživi.

Ispred sebe ugleda kopno, visoke plave planine s vrhovima pokrivenim snijegom, koji su se bijelili poput ležećih labudova; dolje uz obalu zelenile su se divne šume, ispred kojih je ležala crkva ili samostan: to nije znala sigurno, ali svakako neka građevina. U vrtu su rasli limuni i naranče, a uz vrata visoke palme. More je ovdje napravilo malu uvalu, voda je bila mirna ali duboka, a uvala se pružala do grebena na koji je more nanijelo fini bijeli pijesak. Ona dopliva ovamo i polegne princa na pijesak, pazeći da mu glava bude dobro izložena toplom suncu.

Zvona na velikoj bijeloj zgradi zazvone, a mnoštvo mladih djevojaka prođe vrtom. Mala sirena otpliva među neke stijene koje su stršale iz mora, te pokrije lice i prsa morskom pjenom, da nitko ne bi vidio njeno malo lice, čekajući da vidi tko će doći do jadnog princa.

Jedna od mladih djevojaka ubrzo tu naiđe, te, iako na trenutak zaplašena, pozove još ljudi, a sirena je vidjela da je princ oživio te se smiješi svima oko sebe – ali ne i njoj, jer nije ni znao da ga je ona spasila. To je rastuži, a kad on ode s ostalima unutra u veliku zgradu, ona sva žalosna opet zaroni u dubine te se vrati u očev dvorac.

Uvijek je bila tiha i zamišljena, a sada još i više. Sestre su je pitale o tome što je gore vidjela, ali ona im ništa nije rekla.

Mnogih bi večeri i jutara isplivala na isto ono mjesto gdje je ostavila princa. Vidjela je kako voćke sazrijevaju u vrtu i kako se beru plodovi, kako se snijeg otapa na visokim planinama, ali princa nije vidjela, pa se svaki put sve tužnija vraćala kući. Jedina utjeha bilo joj je sjediti u njezinom vrtu i grliti lijepi mramorni kip, koji ju je toliko podsjećao na princa, ali nije pazila svoje cvijeće, koje je raslo kao u divljini, prelazeći staze i ispreplićući se s granama drveća, pa je tako stvaralo mračni ugođaj.

Na kraju više nije mogla izdržati, pa je sve ispričala jednoj od sestara. Sve ostale su odmah saznale, ali nitko drugi osim njih i nekoliko ostalih sirena, koje to nisu nikome prenijele, osim svojim najbližim prijateljicama. Jedna od njih je znala tko je princ, jer je i ona vidjela slavlje na brodu, a zna i odakle je i gdje mu je kraljevina.

„Dođi, mala sestro!“ pozovu je ostale princeze, te zagrljene izrone iz mora ispred prinčevog dvorca.

Dvorac od sjajnog svijetložutog kamena imao je velika mramorna stepeništa, a jedno se spuštalo ravno u more. Prekrasne pozlaćene kupole podizale su se na krovovima, stupovi su okruživali cijeli dvorac, a između njih su stajali mramorni kipovi, koji su izgledali kao da su živi. Kroz bistra stakla visokih prozora vidjele su se veličanstvene dvorane, u kojima su visjele skupe svilene zavjese i tapeti, a svi zidovi bili su ukrašeni velikim slikama, koje je bilo zadovoljstvo gledati. Na sredini najveće dvorane prskao je veliki vodoskok, čiji su mlazovi dosizali visoko prema staklenoj kupoli na svodu, kroz koju je sunce sijalo na vodu i biljke u velikom bazenu.

Sada je znala gdje on živi i često je uvečer i noću odlazila na površinu, plivajući mnogo bliže obali nego što bi se ikoja sirena usudila, čak i uz tijesni kanal ispod prekrasnog mramornog balkona koji je bacao dugu sjenu preko vode. Tu bi sjedila i gledala mladog princa, koji je mislio da je sasvim sam pod sjajnom mjesečinom.

Mnogih večeri ga je vidjela kako uz glazbu plovi na svom divnom brodu s vijorećim zastavama, pa bi provirivala između zelenih trstika, a kada bi se vjetar poigrao s njezinim srebrnobijelim velom i netko bi je vidio, mislio je da je to labud koji širi krila.

Mnogih je noći, dok su ribari lovili pod svijećom, slušala njihove pohvale o prinčevoj dobroti, radujući se što ga je spasila, onako polumrtvog i nošenog valovima. Sjećala se kako mu je glava čvrsto ležala na njenim grudima i kako ga je od srca poljubila, a on o tome ništa nije znao, nije mogao niti sanjati o njoj.

Kako je njezina ljubav prema ljudima rasla, tako je i njezina želja da im se pridruži bivala sve veća. Mislila je da je njihov svijet puno veći od njenog, pa oni lete po moru u svojim brodovima, mogu se popeti na visoke planine, preko oblaka, a zemlje koje imaju prostiru se sa šumama i livadama i dalje nego njezin pogled može doprijeti. Toliko toga je željela znati, ali joj sestre nisu na sve mogle odgovoriti, pa je zato pitala svoju staru baku, koja je dobro poznavala gornji svijet i opravdano ga nazivala „zemlje iznad mora“.

„Ako se ljudi ne utope,“ pitala je sirena, „mogu li onda živjeti vječno? Ili umiru baš kao i mi u moru?“

„Da!“ reče starica. „Umiru i oni, a život im je još kraći od našeg. Mi možemo poživjeti tristo godina, a kad nas više nema, postanemo jedino pjena na moru i nemamo groba među svojim bližnjima. Nemamo besmrtnu dušu ili novi život, mi smo poput trske kad se posiječe – nikad se više ne zazeleni. Ljudi međutim imaju besmrtni duh, koji živi i nakon što se tijelo pretvori u zemlju, a podiže se kroz čisti zrak do sjajnih zvijezda. Baš kako i mi, kad izranjamo iz mora gledati ljudski svijet, tako i oni izrone na nepoznatim, divnim mjestima, koja mi nikada nećemo vidjeti.“

„Zašto mi nismo dobili besmrtne duše?“ tužno upita mala sirena. „Ja bih dala svih svojih tristo godina za samo jedan dan kao ljudsko biće i za svoje mjesto u nebeskom svijetu!“

„O tome nemoj ni misliti!“ reče starica. „Mi smo ovdje sretniji i mnogo nam je bolje nego ljudima gore.“

„Znači, ja ću umrijeti i postati morska pjena, nikad više neću čuti glazbu valova, vidjeti divno cvijeće i crveno sunce! Zar stvarno ništa ne mogu napraviti kako bih dobila vječni duh?“

„Ne!“ reče starica. „Jedino ako te netko od ljudi toliko zavoli, da mu postaneš više i od oca i majke, da ti posveti sve svoje misli i ljubav, da svećenik položi njegovu desnu ruku u tvoju, u znak vječne vjernosti, njegova bi duša prešla u tvoje tijelo, pa bi tako i ti dobila dio ljudske sreće. Dao bi ti dušu, a svoju zadržao. Ali to se nikada ne može dogoditi! Ono što mi smatramo lijepim, tvoj riblji rep, njima je ružan, jer nemaju pojma, pa kod njih moraš imati dvije nespretne potpore koje zovu nogama da bi te smatrali lijepom!“

Mala sirena duboko uzdahne, gledajući svoj riblji rep.

„Veselimo se!“ reče starica. „Skačimo svih tristo godina koje imamo, to je ipak dosta vremena, a poslije ćemo se lako odmarati u grobu. Večeras je dvorski bal!“

Bila je to divota, nikad viđena na svijetu. Zidovi velike plesne dvorane bili su od debelog ali prozirnog stakla. Stotine ogromnih školjki, crvenih kao ruže i zelenih kao trava, naredale su se sa svih strana, a njihov plavi plamen osvjetljavao je dvoranu, svijetleći kroz zidove i more, u kojem su bezbrojne male i velike ribe plivale prema staklenome zidu; na nekima je krljušt bila purpurno crvena, a na drugima poput srebra i zlata.

Sredinom dvorane tekao je široki potok, a na njemu su plesali morski vilenjaci i sirene, pjevajući svoje divne pjesme. Takvih glasova nema na zemlji. Mala sirena je pjevala najljepše od svih, svi su joj pljeskali, te je za trenutak osjetila radost u srcu, znajući da ima najljepši glas na zemlji i u moru! Ali uskoro je opet počela misliti na gornji svijet, nije mogla zaboraviti lijepog princa, a ni svoju tugu što nema besmrtnu dušu poput njega. Išulja se iz očevog dvorca te, dok je sve odzvanjalo od pjesme i veselja, ode u tuzi sjesti u svoj vrt. Kroz vodu odjekne zvuk roga, a ona pomisli: „Sad sigurno gore plovi on, koji mi je draži od oca i majke, na kojega stalno mislim i u čije bih ruke položila svu sreću svog života. Sve bih se usudila učiniti, samo da mogu dobiti njega i besmrtnu dušu! Dok moje sestre plešu tamo u očevu dvorcu, ja idem do stare morske vještice, one koje sam se uvijek bojala. Možda mi ona može pomoći savjetom!“

Mala sirena krene prema pjenećim vrtlozima, iza kojih je živjela vještica. Ovim putem inače nikad nije išla, ni cvijeće a ni morska trava nisu tu rasli, samo golo, sivo, pješčano dno ležalo je između virova, a voda je šumila poput mlinskih kotača, vrteći se i grabeći sve što može na svom putu u dubinu. Morala je proći između svih opasnih vrtloga da bi došla na vještičino područje, a odavde je jedini put i daleko dalje bio preko polja vrućeg, vrijućeg blata, koje je vještica nazivala svojim tresetištem. Iza je ležala njezina kuća, usred čudnovate šume. Svo drveće i grmlje su bili polipi – pola životinje a pola biljke; izgledali su kao stoglave zmije koje rastu iz zemlje, sve grane bile su im dugi, sluzavi krakovi, prsti poput gipkih crva, s člancima koji se pomiču od korijenja do samih vrhova. Sve što su mogli ugrabiti čvrsto bi obuhvatili i ne bi nikad više pustili od sebe. Tu je stajala sva preplašena, dok joj je srce tuklo od straha; zamalo se predomislila i okrenula  prema kući, ali je ohrabri pomisao na princa i ljudsku dušu. Svoju dugu raspletenu kosu skupi i čvrsto zaveže oko glave, da je polipi ne bi za nju povukli, a ruke sklopi na prsima, te proleti kako to samo riba može kroz vodu, između odvratnih polipa, koji su za njom pružali svoje gipke krakove i prste. Vidjela je da svaki polip koji je nešto ulovio steže svoj plijen stotinama malih krakova, jakih poput željeznih spona. Kosturi ljudi koji su izgubili živote na moru i potonuli u ove dubine virili su bjelasajući se kroz krakove polipa. Držali su vesla i kovčege, kosture kopnenih životinja, te jednu malu sirenu, koju su ulovili i zadavili: to joj je bilo najstrašnije!

Stigne do močvare u šumi, gdje su gmizale velike, debele vodene zmije i pokazivale svoje ružne bijelo žute trbuhe. Na sredini močvare stajala je kuća od bijelih kostiju ljudi stradalih na moru; tamo je sjedila morska vještica i iz svojih usta hranila žabu krastaču, baš kako bi ljudi malog kanarinca hranili šećerom. Ružne i debele vodene zmije zvala je svojim pilićima i dozvoljavala im je da se valjaju po njenim velikim, gljivastim prsima.

„Znam po što si došla!“ reče morska vještica. „To je glupo od tebe! Ipak će ti biti po volji, jer će te to odvesti u nesreću, moja draga princezo. Ti bi se rado oslobodila svog ribljeg repa i zamijenila ga s dva komada nečega za hodanje poput ljudi, ne bi li se princ zaljubio u tebe i postao tvoj, baš kao i njegova besmrtna duša!“ smijala se vještica tako glasno i odvratno, da su i žaba krastača i zmije popadale na pod i tamo se počele valjati. „Došla si u pravo vrijeme,“ reče vještica. „Sutra nakon izlaska sunca ne bih ti mogla pomoći, morala bi opet čekati cijelu godinu. Napravit ću ti napitak, koji ćeš ponijeti na obalu i tamo ga popiti; tvoj riblji rep će se odvojiti i suziti u ono što ljudi zovu lijepim nogama, ali bol će biti jaka kao da oštri mač prodire kroz tvoje tijelo. Svi koji te vide reći će da si najljepše ljudsko dijete koje su ikad vidjeli! Zadržat ćeš svoj lebdeći hod, nijedna plesači ca se neće moći tako kretati, ali svaki tvoj korak bit će kao da hodaš na oštrom nožu, da ti krv mora teći. Ja ću ti pomoći, ako si na sve to spremna?“

„Jesam!“ reče mala sirena drhtavim glasom, misleći na princa i na to kako će dobiti besmrtnu dušu.

„Zapamti,“ reče vještica, „kad jednom dobiješ ljudski oblik, ne možeš nikad više biti sirena! Nećeš se moći spustiti kroz dubinu svojim sestrama i očevom dvoru, a ako te princ ne zavoli toliko da radi tebe zaboravi oca i majku dok si mu stalno u mislima, a svećenik vas ne blagoslovi kao muža i ženu, nećeš dobiti besmrtnu dušu! Prvog jutra nakon što se on oženi drugom puknut će ti srce, pa ćeš postati morska pjena.“

„Hoću!“ reče mala sirena, blijeda poput smrti.
„Ali moraš mi platiti!“ reče vještica. „A ja ne tražim malo. Tvoj glas je najljepši od svih ovdje na dnu mora, sigurno si ga njime mislila zavesti, ali taj glas ćeš dati meni. Ja hoću najbolje što imaš za moj skupocjeni napitak. U njega ulijevam vlastitu krv, da bude jak kao dvosjekli mač!“
„Ali kad uzmeš moj glas,“ upita mala sirena, „što će meni ostati?“
„Tvoj lijepi stas,“ reče vještica, „tvoj lebdeći hod i tvoje oči koje govore, njima zasigurno možeš osvojiti ljudsko srce. Što je, zar si izgubila hrabrost? Hajde, ispruži jezik, da ga odrežem, za plaću, a ja ću ti dati jaki napitak.“
„U redu!“ reče mala sirena, a vještica stavi kotao da skuha čarobni napitak. „Čistoća je dobra stvar!“ reče ona te očisti kotao zmijama svezanim u klupko; zatim zareže svoje grudi, kapajući svoju crnu krv u kotao, iz kojega su se isparavale najčudnije spodobe,
zastrašujuće i jezovite. Stalno je dodavala nove sastojke, a kada je uzavrelo, činilo se kao da krokodil plače. Na koncu je napitak bio gotov; izgledao je poput najčišće vode!
„Evo ti napitak!“ reče vještica i odreže maloj sireni jezik, a ona zanijemi i više nije mogla ni pjevati ni govoriti.
„Ako te polipi zahvate na povratku kroz moju šumu, baci samo kap ovog napitka; njihovi krakovi i prsti će se razletjeti u tisuće komada!“ Ali maloj sireni to nije trebalo, svi su se polipi povukli kad su vidjeli blještavi napitak koji joj je u rukama svijetlio poput sjajne zvijezde. Tako je mala sirena ubrzo prošla kroz šumu, močvaru i virove.
Mogla je vidjeti očeve dvore; u velikoj plesnoj dvorani svjetiljke su bile ugašene, svi su zasigurno spavali, ali im se nije usudila približiti, ovako nijema, zauvijek ih napuštajući. Mislila je da će joj srce puknuti od žalosti. Došuljala se do vrta, ubrala po jedan cvijet iz vrta svake od svojih sestara, prstima im poslala tisuće poljubaca, te zaplivala prema površini kroz tamnomodro more.

Sunce još nije bilo izašlo kada je ugledala prinčev dvorac i popela se uza sjajno mramorno stepenište. Mjesečina je divno sjajila. Mala sirena popije gorući, oštri napitak, osjećajući bol kao da joj kroz tijelo prolazi dvosjekli mač, te izgubi svijest i ostane tamo ležati kao mrtva. Kad je sunce zasjalo preko mora, probudila se osjećajući oštru bol, ali pred njom je stajao dragi mladi princ, a njegove crne oči su je gledale. Ona sama spusti pogled, pa vidi da više nema riblji rep, već najljepše male, bijele noge, kakve samo djevojčice imaju; ali je bila gola, pa se zagrne svojom bujnom, dugom kosom. Princ je upita tko je i kako je ovdje došla, dok ga je ona blago i s nekom tugom u svojim modrim očima gledala, jer nije mogla ništa reći. Princ je uzme za ruku i povede u dvorac. Svaki korak joj se činio, baš kako joj je vještica i kazala, kao da hoda po šiljcima i oštrim noževima, ali je to izdržala; uz prinčevu ruku uspinjala se lako poput mjehurića, dok su se svi divili njezinom gracioznom, laganom hodu.

Obukli su je u skupocjenu odjeću od svile i muslina, bila je najljepša od svih u dvorcu, ali je bila nijema, nije mogla pjevati ni govoriti. Prekrasne robinje u svili i zlatu dolazile su i pjevale princu i njegovim kraljevskim roditeljima, a jedna od njih je pjevala ljepše od ostalih; princ joj je pljeskao i smiješio joj se, pa se mala sirena rastuži, jer je znala da je ona sama pjevala puno bolje! Mislila je: „Ah, kad bi on barem znao da sam ja dala svoj glas zauvijek, samo da bih mogla biti s njim!“

Robinje počnu plesati krasne, lepršave plesove uz divnu glazbu, a mala sirena podigne svoje lijepe, bijele ruke i digne se na vrhove prstiju, lebdeći preko poda dvorane i plešući kao što još nitko nije zaplesao; uz svaki njezin pokret divota joj se sve više pokazivala, dok su joj oči prodirale u srce dublje od pjesme robinja.

Svi su bili oduševljeni; posebno princ, koji je nazove svojim malim nahočetom, a ona je plesala i dalje, iako je svaki korak osjećala kao hodanje po oštrim noževima. Princ je rekao da ona treba zauvijek ostati uz njega i dozvoli joj da spava ispred njegovih vrata, na jastuku od baršuna.

Dozvoli joj i da si sašije muško odijelo, kako bi ga mogla pratiti na konju. Jahali su kroz mirisne šume, gdje bi je zelene grane šibale po ramenu, a male ptice iza svježeg lišća pjevale. Penjala se s princem na visoke planine; iako su joj noge krvarile, ona bi se smijala i slijedila ga, dok ispod sebe ne bi ugledali oblake, koji su plovili poput jata ptica na putu prema tuđim krajevima.

Kod kuće na prinčevom dvoru, noću dok su svi spavali, ona bi išla vani na široke mramorne stepenice, hladeći svoje goruće noge u hladnoj morskoj vodi i misleći na svoje dolje u dubini.

Jedne noći, dođu njezine sestre, držeći se za ruke, tužno pjevajući dok su plivale površinom; ona im mahne, a one je prepoznaju i rekoše joj o tome koliko ih je svih rastužila. Od tada su je posjećivale svake noći, a jedne je noći u daljini vidjela svoju staru baku, koja već dugo godina nije dolazila na površinu, a i Morskog kralja, s krunom na glavi, koji je pružao ruke prema njoj, ali se nije usudio doći toliko blizu kao sestre.


Svakim danom je princu bila sve draža; volio ju je poput dobrog, milog djeteta, ali nije niti razmišljao da je uzme za svoju kraljicu; a ona je morala biti njegova žena, inače nije mogla dobiti besmrtnu dušu, a na dan njegovog vjenčanja postat će morska pjena.

„Zar mene ne voliš najviše od svih?“ kao da su ga pitale oči male sirene, dok ju je držao u naručju i ljubio njeno lijepo čelo.

„Jesi, ti si mi najdraža,“ reče princ, „jer tvoje je srce najbolje od svih, ti si mi privržena i nalikuješ na mladu djevojku koju sam jednom vidio, a koju ću teško ponovno susresti. Bio sam na brodu koji je potonuo, valovi su me odnijeli do kopna uza sveti samostan, gdje su živjele mlade djevojke, a najmlađa me pronašla na obali i spasila mi život. Vidio sam je samo dva puta. Ona je jedina na svijetu koju bih mogao voljeti, a ti si joj toliko slična da nadjačavaš njezinu sliku u mojoj duši; njezino je mjesto u samostanu, a moja dobra sreća mi je poslala tebe. Nikad se nećemo rastati!“

„Ah, on ne zna da sam mu ja spasila život,“ mislila je mala sirena, „ja sam ga nosila preko mora do šume kod samostana, sjedila iza morske pjene i čekala hoće li ljudi doći. Vidjela sam lijepu djevojku, koju on voli više od mene!“ Mala sirena duboko uzdahne, jer nije mogla plakati. „Princ kaže da djevojka pripada samostanu. Ona nikada neće u svijet, te se oni neće sastati, a ja sam ovdje kod njega, vidim ga svaki dan, dvorit ću ga i voljeti, život mu dati!“

Pričalo se kako bi se princ trebao oženiti prekrasnom kćeri kralja susjedne zemlje; zato je njegov brod bio tako dobro opremljen. Princ je naravno putovao u posjet susjednoj zemlji, zapravo da bi vidio kćer kralja susjedne zemlje, jer je sa sobom vodio i veliku pratnju. Mala sirena je odmahivala glavom smiješeći se, jer je poznavala prinčeve misli bolje od svih ostalih. „Ja moram otputovati!“ reče princ, „moram upoznati lijepu princezu, jer to moji roditelji žele. Ali, nikad me neće prisiliti da je dovedem kući kao nevjestu! Ne mogu je voljeti! Ne sliči na lijepu djevojku iz samostana kao ti. Ako jednoga dana moram izabrati mladenku, najvjerojatnije ćeš to biti ti, moje nahoče s govorećim očima!“ Princ je poljubi u crvena usta, poigra se s njenom dugom kosom i položi glavu kod njezinog srca, pa je sanjala o ljudskoj sreći i besmrtnoj duši.

„Valjda se ne bojiš mora, moje nijemo dijete!“ reče on dok su stajali na divnom brodu koji ih je trebao odvesti do susjedne kraljevine. Pričao joj je o oluji i smiraju na moru, o čudnim ribama iz dubine što su ih ronioci vidjeli, a ona se smiješila na sve njegove priče, jer je bolje od svih poznavala more.

U mjesečinom obasjanoj noći, dok su svi osim kormilara spavali, sjedila bi i gledala kroz čistu vodu. Činilo joj se da vidi dvore svoga oca; na vrhu je bila stara baka sa srebrnom krunom na glavi, pogleda upućenog kroz brze struje prema kobilici broda. Njezine sestre isplivaju na površinu, tužno je gledajući i izvijajući bijelim rukama. Ona im je mahala, smiješila se i htjela kazati kako joj je dobro i kako je sretna, ali jedan od mornara joj se približi, pa sestre zarone, a on ostane uvjeren da je bjelina koju je vidio samo morska pjena.

Ujutro brod pristane u luci divnoga grada kralja susjedne zemlje. Sva crkvena zvona su zvonila, a rogovi trubili s tornjeva; vojnici su stajali s vijorećim zastavama i sjajnim bajunetama. Svaki dan je bilo slavlje. Pozivi na plesove i druženje su se izmjenjivali, ali princeze nije bilo nigdje: pričalo se da je odrasla daleko u svetom samostanu, gdje je i naučila sve kraljevske kreposti. No, na koncu i ona dođe.

Mala sirena je bila nestrpljiva vidjeti njezinu ljepotu; morala je priznati da nikad prije nije vidjela ljepšeg stvora. Fine i sjajne puti; ispod dugih, tamnih trepavica, smiješila su se dva vjerna tamnomodra oka!

„To si ti!“ reče princ, „ti, koja si me spasila kad sam beživotno ležao na obali!“ On zagrli svoju sramežljivu nevjestu. „Oh, kolike li sreće!“ reče on maloj sireni. „Ono čemu se nikad nisam nadao, ono najbolje mi se ispunilo. Znam da ćeš se i ti radovati mojoj sreći, jer me voliš najviše od svih.“ Mala sirena ga poljubi u ruku, dok joj se činilo da joj srce puca. Jutro njegovog vjenčanja donijet će joj smrt i pretvoriti je u morsku pjenu.

Sva crkvena zvona su zvonila, glasnici su jahali kroz ulice najavljujući zaruke. Na oltarima su gorila mirisna ulja u skupim srebrnim svijećnjacima. Svećenici su mahali kadionicama, a mladoženja i mlada su si pružili ruke i dobili biskupov blagoslov. Mala sirena je držala skute vjenčane haljine od svile i zlata, ali njezine uši nisu čule svečanu glazbu, oči nisu vidjele sveti obred; mislila je samo na noć svoje smrti, na sve što je izgubila u ovom svijetu.

Već iste večeri, mladenci su se ukrcali na brod, a topovi su zapucali i sve se zastave zavijorile; nasred palube se podigao skupi šator od zlata i grimiza, s najboljim jastucima, mjesto za mladence u tihoj, svježoj noći.

Vjetar zapuše u jedra, a brod polako zaplovi po mirnoj površini mora.

Kad se smračilo, zapalile su se raznobojne lampe; mornari su veselo plesali na palubi. Mala sirena se prisjeti kada je prvi put izronila na površinu, vidjevši isti ovaj sjaj i radost, te počne plesati, lebdjeti poput lastavice kad je progone, a svi su joj oduševljeno klicali; nikad nije toliko lijepo plesala, dok su joj oštri noževi rezali noge; ali to nije osjećala, jer je još snažnije rezalo u srcu. Znala je da je ovo zadnja noć u kojoj gleda onoga radi kojeg je ostavila i rod i dom, radi kojeg je dala svoj divni glas i svaki dan podnosila beskrajne muke, a da on o tome uopće ne razmišlja. Ovo je zadnja noć u kojoj zajedno udišu isti zrak, gledaju duboko more i plavo nebo puno zvijezda. Nju čeka vječna noć bez misli ili snova; dušu nije imala, a nije je ni dobila. Na brodu se veselilo i slavilo do iza ponoći. Plesala je i smijala se, u srcu misleći na smrt. Princ poljubi svoju divnu mladu, koja se igrala s njegovom crnom kosom. Ruku pod ruku su otišli na počinak pod raskošni šator.

Na brodu zavlada tišina i mir. Jedino je kormilar bio na svome mjestu, a mala sirena položi svoje bijele ruke na ogradu broda, gledajući prema istoku u očekivanju crvene prve jutarnje zrake sunca, za koju je znala da će je ubiti. Vidjela je svoje sestre na površini, bile su jednako blijede kao i ona, a divna duga kosa im više nije vijorila na vjetru; bila je odrezana.

„Kosu smo dale vještici da nam pomogne da ne umreš noćas! Dala nam je ovaj nož, vidi kako je oštar! Prije nego se sunce digne, moraš ga zabiti u prinčevo srce, a kad njegova topla krv zakapa po tvojim nogama, prerast će u riblji rep i opet ćeš postati sirena. Moći ćeš se spustiti u vodu kod nas i živjeti svojih tristo godina, dok ne postaneš mrtva, slana morska pjena. Požuri! Jedno od vas dvoje mora umrijeti prije izlaska sunca! Stara baka je od tuge izgubila svu svoju sijedu kosu, baš kao i mi od vještičinih škara. Ubij princa i vrati se! Požuri! Vidiš li crvenu prugu na nebu? Za nekoliko minuta izlazi sunce, tad ćeš umrijeti!“ Uz duboki uzdah, zaronile su u valove.

Mala sirena povuče grimizni tepih i vidje krasnu mladenku kojoj je glava počivala na prinčevim prsima, te se nagne nad princem, poljubi ga u čelo, pogleda prema nebu gdje je jutarnje rumenilo bilo sve jače, pogleda oštri nož i opet princa, koji je u snu spominjao ime svoje drage, jer jedino je na nju mislio, dok je maloj sireni nož drhtao u ruci. Ona ga baci daleko u valove, koji su izgledali kao da krvare tamo gdje je nož pao, iz njih je štrcala krv. Još jedanput s tugom pogleda na princa i skoči u more, osjećajući kako joj se tijelo pretvara u pjenu.

Sunce je izašlo. Tople zrake blago su padale na mrtvački hladnu morsku pjenu, a mala sirena nije osjećala smrt. Vidjela je žarko sunce; povrh nje lebdjele su stotine prozirnih, divnih stvorenja; kroz njih je mogla vidjeti bijela jedra broda i crvene oblake na nebu; njihovi su glasovi bili poput glazbe, toliko produhovljene da je ni jedno ljudsko uho nije moglo čuti, nijedno oko nije ih moglo vidjeti; bez krila su lebdjeli svojom lakoćom. Mala sirena vidje da je njeno tijelo poput njihovih, te da se sve više podižu iz pjene.

„Kamo to stižem?“ reče ona, a glas joj je zvučao poput tih drugih stvorenja: bio je toliko duhovan da ga ni jedna zemaljska glazba ne može ponoviti.

„Kod zračnih vila!“ odgovorili su ostali. „Sirena nema besmrtnu dušu, niti je može imati bez da osvoji ljudsku ljubav. Njena vječnost je u tuđoj moći. Ni zračne vile nemaju vječnu dušu, ali je mogu steći dobrim djelima. Mi letimo u tople zemlje, gdje sparni zagađeni zrak ubija ljude, pa mašemo da bi se oni rashladili. Širimo mirise cvijeća kroz zrak, šaljemo oporavak i izlječenje. Nakon što tristo godina radimo sve najbolje što možemo, dobit ćemo besmrtnu dušu i postati dio vječne ljudske sreće. Ti si, jadna mala sireno, cijelim srcem željela isto što i mi; patila si i trpjela, podigla se do svijeta zračnih vila; sada si dobrim djelima možeš sama zaslužiti besmrtnu dušu za tristo godina.“

Mala sirena spremno pruži ruke prema božjem suncu i prvi put osjeti suze.

Na brodu je opet bilo bučno i živo, vidjela je da je princ traži, zajedno sa svojom lijepom mladom. Gledali su s čežnjom u morsku pjenu, kao da su znali da je otišla s valovima. Nevidljiva sirena poljubi mladu u čelo, nasmiješi se princu, te s ostalom djecom zraka otiđe na oblak koji je putovao zrakom crven poput ruže.

„Za tristo godina ćemo ovako ući u božje carstvo!“

„Tamo se može i brže ući!“ šaptala je jedna. „Svaki put kad nevidljive lebdimo u ljudskim domovima s djecom, ako dijete raduje svoje roditelje i zaslužuje njihovu ljubav, Bog će skratiti našu provjeru. Dijete uopće ne zna da mi letimo kroz sobu, a tome se samo možemo radovati, jer se tada jedna godina odbije od onih tristo. Ali vidimo li nepristojno i zločesto dijete, moramo plakati suze žalosnice, a svaka suza dodaje još jedan dan našoj provjeri.“

S ostalom djecom zraka otiđe na oblak.